ZADNJI RIMLJANI:AECIJE

ZADNJI RIMLJANI:FLAVIJE AECIJE

AECIJEE

            Rim od malog grada na Tiberu napravio Carstvo koje je ujedinilo dobar dio staroga svijeta i uspostavilo temelje modernoj zapadnoj civilizaciji. Gotovo svi moderni zapadni pravni sustavi su utemeljeni baš na Rimskom Pravu koje predstavlja zlatni standard sudstva u antičkom svijetu. Osim napretka na polju pravnog uređenja Rimu dugujemo i zlatno razdoblje kulture i filozofije koji su čovječanstvu stoljećima bili uzor za razvoj pisane misli i umjetničkog izričaja. Ova bogata kultura je također zaslužna i za brojne napretke na području znanosti te su izumi poput vijadukata i kanalizacija preteče današnjim općeprihvaćenim dobrima i javnim uslugama. U ovoj seriji radova ćemo pristupiti ovom antičkom homogenu u njegovim najtežim godinama slabljenja i analizirati ćemo istaknute pojedince u ovom razdoblju.

SUTON VELESILE

Rimsko Carstvo je, do Aecijevog rođenja oko 391. godine, bilo jedna velesila na zalasku. Konstantni građanski ratovi i barbarski upadi su do prijelaza iz 4. u 5. stoljeće uzeli svoj teški danak. Stanovništvo je bilo u konstantnom padu i određeni rubni dijelovi carstva su teško opustošeni, što je kulminiralo napuštanjem otoka Britanije početkom 5. st.. Car nije imao mogućnosti nadzirati takav golemi teritorij te je dolazilo do sve većeg devolviranja vlasti na lokalne predstavnike. Pad trgovine je poticao sve više zajednica na samodostatnost i zatvaranje unutar samih sebe. Novčana razmjena je s vremenom radi nedostatka sredstava zamijenjena robnom razmjenom što je značajno oslabilo legitimitet središnje države i dovelo do svojevrsne retardacije ekonomije. Veliki problem je bila i činjenica da je najbogatija klasa društva, Senatori, bila izuzeta od poreza. Naime Senatori su se, od klasičnih zastupnika u Senatu u doba Republika, pretvorili u bogatu zemljoposjedničku klasu. Izuzeće ove najbogatije skupine od poreza je dovelo do sve većeg opterećenja za srednje slojeve društva i ovo je ubrzalo osiromašivanje i prodaju zemlje onim istim Senatorima izuzetima od poreza. Ovo je dovelo do slabljenja ekonomije ali i centralnog identiteta. Domicilno rimsko stanovništvo je sve manje sudjelovalo u vojskama čije su redove popunili barbarski plaćenici koji su se nadali rimskom državljanstvu i participaciji u lagodnom i razvijenom rimskom načinu života. Nesigurnost i opadanje stanovništva su dovele do velikog deficita u svim zanimanjima. Do 4.st. već centralizirano i totalitarno Carstvo je pristupilo ovom problemu izuzetno kruto, obvezujući djecu zakonom da nastave zanimanje roditelja.[1]

 

 

RANA KARIJERA

 

Takvi kruti zakoni su i doveli Flavija Aecija u vojsku. Naime njegov otac je bio Gaudencije, podrijetlom plemić iz naroda Skita, a majka mu je bila bogata plemkinja iz Italije kojoj nažalost ne znamo ime. Prezime Flavije mu je otac vjerojatno uzeo kao znak lojalnosti prema Teodoziju i njegovim nasljednicima. Kao zapovjednik konjice na zapadu i član carske garde na istoku Carstva, Aecijev otac je bio istaknuti pripadnik rimskih vojnih krugova. Sami Aecije je rođen u gradu Durostorumu u pokrajini Moesia Secunda oko 391. g..[2]

hdrhr.png

Početak Aecijeve vojne karijere je u vojnom rodu zvanom protectores, elitnoj tjelohraniteljskoj diviziji u kojoj su većinom služili sinovi utjecajnih pojedinaca koji su se pripremali za veliku vojnu karijeru i visoke pozicije. Mladi Aecije brzo dolazi do promaknuća te ga se prebacuje na poziciju Tribunis Praetorianus.[3] Konkretne zadatke ove pozicije nažalost ne znamo iako je vjerojatno uključivala funkciju svojevrsnog notara vrhovnog zapovjednog kadra vojske Zapadnog Rimskog Carstva. Moguće je da je i titula bila počasna bez pravih obveza i moći ali je stjecanje iste povećavalo ugled pojedinca i njegov društveni status. Ova rana i rapidna promaknuća u najelitnije krugove vojske na zapadu su prije svega svjedok moći Aecijevog oca koji je svome sinu omogućio sve najbolje pozicije i poznanstva s vrhom vojne i političke vlasti.

AECIJE KAO TAOC

mfhzumzujtzj

Visoki društveni status je imao i svojih očekivanja u krugovima kasnog Rimskog Carstva. U današnjem smislu taoc ima negativnu konotaciju kao osoba koja je oteta i zarobljena protiv svoje volje. U antici su taoci zapravo bili garanti određenih dogovora na visokoj razini i znak dobre volje obiju strana u pridržavanju dogovoru. Vojna karijera mladog Aecija je prekinuta kada je poslan na dvor Vizigotskog kralja Alarika između 402.-405[4]. Naime kroz 5.st. su razna barbarska plemena ulazila cjelovito u teritorij Carstva zadržavajući svoju autonomiju i titule ali priznavajući primat Cara. Vizigoti su bili najmoćnije i najistaknutije od ovih plemena koje je u 4. st. pred Hunima prešlo na teritorij Carstva. Vrhovna persona Zapada u to vrijeme je bio Stiliho, i odabir Aecija kao taoca signalizira visoku pozicioniranost Aecijovog oca na dvoru. Car u to vrijeme je bio Honorije, Teodozijev sin i prvi car Zapadnog Carstva nakon službene podjele 395. Ovoga vladara su obilježile njegove slabosti i moćni ljudi oko njega poput Stiliha. Honorije je vladao iz dobro utvrđenog ali izoliranog grada Ravenne odakle je njegov uvid u realno stanje često bio obmanut vlastitom nesposobnošću i pristranim savjetnicima. Značajno oslabljena vojska Zapada je bila popunjena barbarskim federatima koji su omogućili povratak vojne moći i zadržavanja cjelovitosti Carstva.

Ipak u zimu 406. je došlo do značajnog obrata. Razna barbarska plemena su prešla Rajnu i krenula gotovo bez otpora pustošiti po Galiji. Kao odgovor na ovo su eruptirale pobune u Britaniji, Galiji i Hispaniji zbog slabog odgovora na barbarsku prijetnju i neisplate plaća. Vizigoti su u to vrijeme obitavali u južnom Balkanu i u tajnim pregovorima sa Stilihom su planirali preuzimanje Ilirika od Istočnog Carstva u zamjenu za novčanu kompenzaciju sa Zapada. Vizigoti su zahtijevali isplatu i ispoštovanje dogovora i zbog pritiska pobunjenika s jedne strane Stiliho je popustio određenim zahtjevima Vizigota. U političkim krugovima na Zapadu je ovo doživljen kao sramotan poraz i simultano je u garnizonima po Italiji započelo masovno ubijanje oficira lojanih Stilihu koji se povukao u Ravennu, gdje je bez otpora uhvaćen i smaknut 408.[5] Ovo je dovelo do vala anti-barbarskog raspoloženja u Italiji prema federatima koji su se smatrali Stilihonovim barbarskim lojalistima i krivcima za ovo katastrofalno stanje. Federati su za to vrijeme bili na kampanji u Iliriku i u Italiji su ostale samo žene i djeca koji su brutalno istrijebljeni u pomoru koji je uslijedio.[6] Ovo je dovelo do instantnog prebacivanja dobrog dijela vojske u Alarikov kamp koji je ohrabren smrti pravog vođe Zapada i novim pojačanjima krenuo na Italiju. Car se sakrio u neosvojivu Ravennu i pustio Vizigote da neometano haraju Italijom. Pravo je čudo što je Gaudencije, Aecijev otac, izbjegao ovaj masovni pomor stilihonovih pristaša. Sami Aecije je iste turbulentne 408. poslan na dvor kralja Huna gdje je ostao do otprilike 420.. Vjerojatno je bio dio dogovor pakta o nenapadanju između Huna i Zapadnog Carstva u ovo nesigurno doba.

Impero_d'Occidente_410

Slika:kaotična politička situacija u trenutku pada Rima 410.

RIMSKO CARSTVO NAKON PADA VJEČNOG GRADA

Aecijev car Honorije je nakon pada Rima 410. imao zaista nezahvalnu poziciju. Bio je prvi vladar koji je dopustio pad i pljačkanje Rima što je snažan utjecaj na moral čitavog Carstva zbog simbolike koju je nosio vječni grad. Osim moralnih problema Honorije je u jednom trenutku 410. imao čak 5 drugih protukandidata za prijestolje te je efektivno vladao Ravennom i Afrikom.[7] Galijom i Španjolskom su gotovo neometano harala germanska plemena i plemena Alana, Sveva i Vandala su se trajno naselila na iberskom poluotoku. Uskoro je na čelo vojske postavljen Konstantin, bivši stilihonov čovjek. Ovo u kombinaciji sa Alarikovom smrću je okrenulo novi list za Honorija. Vizigoti su pod novim kraljem Ataulfom pokušali preći u Afriku ali su odustali od ove namjere nakon što im je flotu uništila oluja. Nakon što su vidjeli da je Honorije siguran u Ravenni odlučili su preći u Galiju gdje je novi čelnik zapadne vojske, Konstantin, uspio ugušiti većinu uzurpatorskih pobuna u ime Honorija.

Uskoro se 412. novi vizigotski kralj Ataulf dogovorio s Honorijem o podjeli vlasti i zadržavanju federatskog statusa. Ataulf je očito imao veće ambicije jer je 414. oženio carevu sestru, Galu Placidiju, koja je od pljačke Rima bila u gotskom zarobljeništvu. Iduće je godine Ataulf ubijen i nakon nekoliko kratkih vladara na prijestolje je došao Wallia, koji je vratio Galu Placidiju u Rim i pristao u zamjenu za teritorij u Galiji napasti Vandale u Španjolskoj u ime Honorija, te ih je temeljno pobijedio. Ipak Vizigoti su 418. opozvani od straha da bi mogli jednostavno zamijeniti Vandale u Španjolskoj i uskoro im je dana zemlja u Akvintaniji na jugoistoku današnje Francuske da se nakon desetljeća lutanja napokon smjeste u relativno plodnoj zemlji. Ne moramo niti sumnjati koliko je posljedica za vizigotski narod ostavilo gotovo pola stoljeća lutanja i konstantnog ratovanja, često na rubu gladi. Početni zahtjevi Alarika 408. su bili čitav Ilirik za svoje kraljevstvo i mjesto čelnika svih vojski Zapadnog carstva. Tek jedno desetljeće kasnije Wallia je brzo prihvatio mogućnost legitimnog dobivanja relativno malog komada zemlje u zamjenu za vojnu službu Carstvu te su Vizigoti unatoč svojoj moći i brojnosti ipak svedeni na status jedan od federata. [8]

safa.png

Ovim ugovorom su Vizigoti pretvoreni od najljućeg protivnika u najvjernijeg saveznika kao što ćemo vidjeti kasnije. Pravo je čudo i splet sretnih okolnosti što je Honorije proživio sve ove turbulencije. Ali nova prijetnja se pojavila za Carstvo. Vizigoti su teško porazili Vandale i Alane, toliko teško da su se ovi odlučili podrediti drugom kralju Vandala, Gunderiku, i formirali su novu barbarsku ”supergrupu”.

AECIJEV POVRATAK

Provodeći ove ranije navedene turbulentne 410.-te kao taoc kod Huna Aecije je bio izvan žarišta događanja na Zapadu. Ovo mu je, osim osobne sigurnosti, omogućilo i bolje upoznavanje barbara i njihovih kultura. Za razliku od dvorskih eunuha u Ravenni i senatora u Rimu Aecije se iz prve ruke uvjerio u moć i ratobornost Gota i Huna. Također nam Grgur iz Toura, najvažniji suvremeni izvor, spominje konjaničke i streljačke sposobnosti Aecija koje je sigurno savladao u svom razdoblju života među Hunima. [9] Ovo dugo razdoblje mu je omogućilo stjecanje poznanstava među budućim vođama ovih naroda i učenje barbarskih jezika što je olakšavalo komunikaciju s diplomatskim misijama i federatima unutar rimske vojske. Vođa vojske na Zapadu, magister militum Konstantin je došao na zenit svoje moći, oženio je carevu sestru Galu Placidiju i s njom imao dvoje djece; Honoriju i Valentinijana. Proglašen je vrhovnikom 421. i odmah je svoga sina Valentinijana odredio kao budućeg Cara a sebe proglasio suvladarem Honorija. Ovo nije podržavao Teodozije II. u Konstantinopolu ali Konstantina je u daljnjim planovima spriječila smrt iste 421.

Aecije dolazi do svoga oca Gaudencija u Galiju koji je nekako preživio sve ove turbulencije iako nažalost nemamo nikakvih podataka o njegovom životu u ovom razdoblju. Kao iskusni veteran Gaudencije je bio poznat u vojnim krugovima a Aecije je krenuo u Ravennu da procjeni situaciju nakon smrti Konstantina. Po dolasku u glavni grad zatekao je izuzetno napetu situaciju. Gala Placidija je nakon smrti svog muža Konstantina htjela zadržati svoju dominantnu poziciju na dvoru. Honorije je još jednom uzdigao istaknutu osobu, vojnika Kasta koji je ugušio pobunu Franaka 422. i proglašen je novim magister militum, čelnikom vojske. Kast je očigledno očekivao isti ugled i moć kao Konstantin i Stilihon ali je došlo do određenog presedana kada je Honorije odlučio poslati još jednog istaknutog pojedinca s njim u kampanju protiv Vandala 422., Bonifacija. Bonifacije se istaknuo 413. u bitci protiv Vizigota kada je ranio samog kralja Ataulfa te je uskoro postavljen 417. za čelnika vojske u Africi. Naime Afrika je vojno imala malen garnizon u usporedbi sa ostatkom Carstva zbog relativne sigurnosti od barbarskih upada. Ipak ovakva pozicija je omogućavala drugačiji oblik moći. Naime Afrika je bila gotovo netaknuta barbarskim upadima i predstavljala je žitnicu Carstva, a posebice Rima. Ovakvo ekonomsko bogatstvo je nadoknađivalo nedostatak vojske u Africi i omogućavalo čelniku ove pozicije ogroman utjecaj u dvorskoj politici. Bonifacije se odmah po početku kampanje posvađao s Kastom i sakrio u Afriku koja mu je bila baza moći. Kastova kampanja protiv Vandala je eventualno završila neuspjehom za što je okrivio zavjeru Bonifacija, Gale Placidije i Vizigota. Gala Placidija se uskoro posvađala s Honorijem i pobjegla je u Konstantinopol. Honorije, Teodozijev sin i prvi vladar Zapadnog Rimskog Carstva, umire 423. prirodnom smrću u Ravenni i ostavlja neriješeno pitanje njegova nasljedstva.[10]

KRVAVI PRIJENOS VLASTI

Uskoro su se na Zapadu formirala dva tabora; jedan okupljen oko Kasta je htio ili ponovno ujedinjavanje Carstva ili nekog svog kandidata, a drugi ujedinjen oko Bonifacija je htio nastavak teodozijanske nezavisne loze na zapadu postavljanjem Valentinijana na prijestolje. Teodozije II. je oklijevao i na Zapadu je uskoro glavni notar, Ivan, proglašen za Cara 424. Na Istoku je ovo doživljena kao izdaja i građanski rat je bio gotovo neizbježan. Zapadni dio carstva je bio neusporedivo inferiorniji vojno i ekonomski u odnosu na Istok. Ipak Ivan je bio ‘domaći’ kandidat i imao je podršku prije svega birokratskog dijela države kao i određenog vojnog aspekta. Uskoro je proglasio rat Istoku i poslao ekspediciju u Afriku da je vrati pod svoju vlast nakon što se Bonifacije otvoreno pobunio i zalagao za postavljanje Valentinijana na prijestolje. Ova ekspedicije je završila u neuspjehu i dodatno je oslabila već lošu poziciju Ivana. Još jedan problem za ovog vladara je bio to što je podredio kršaćnski kler pod civilnu vlast što je udaljilo dobar dio sve religioznije populacije. Uz to su Vizigoti ostali vjerni Gali Placidiji i iskoristili su ove turbulencije da prošire svoj teritorij u Galiji. Dio vojske se pobunio protiv Ivana u Galiji i smaknuo sve njegove pristaše, među ostalim i Aecijevog oca Gaudencija. Ovo je dovelo Ivana u nezahvalnu poziciju, dio vojske mu je bio izgubljen u propaloj kampanji u Africi a dio vojske u Galiji mu se pobunio ostavljajući ga efektivno samo s Italijom u svojoj vlasti. U trenutku očaja je poslao Aecija s velikom svotom na istok kod Huna da se vrati s dovoljno značajnom vojnom silom da okrene rat u svoju korist. Dok je Aecije putovao na dvor Huna istočna vojska je polagano napredovala kroz Ilirik prema Italiji te su zarobili Salonu gdje se Gala Placidija priključila vojsci sa svojom djecom. Dio istočne vojske je napredovao na sjever i uspješno osvajao sjeverne gradove među ostalim i Akvileju gdje se Gala Placidija premjestila sa malodobnim carem. Unatoč nekim pomorskim pobjedama od strane Ivana niz neuspjeha je srozao moral zapadnih oficira koji su bili sve više svjesni da nemaju šanse u ovom okršaju. Istočne vojske su vjerojatno uz pomoć domaćih prebjega neometanu ušle u Ravennu gdje su zarobile Ivana i odvele ga kod Gale Placidije u Akvileju. Ivan je tamo iskusio sav bijes ambiciozne i okrutne Gale Placidije koja je naredile njegovo sakaćenje u hipodromu kidanjem ruku i paradiranjem na magarcu. Samo tri dana nakon Ivanove smrti Aecije je došao sa značajnom količinom Huna u Italiju i počeo je odmah napadati istočnu vojsku i nanositi im velike gubitke. Ipak po saznanju za smrt svog oca i uzurpatora Ivana Aecije je u pregovorima s Galom Placidijom uspio dogovoriti raspuštanje moćne hunske vojske u zamjenu za visoku poziciju u zapadnoj vojsci i potpuni oprost u sudjelovanje u pobuni. Nakon što su udovoljili Aeciju Gala Placidija u Valentinijan su otputovali u Rim gdje je maloljetni potomak teodozijanske loze proglašen za Cara Zapada 425.[11]. Za vrhovnika vojske na Zapadu je proglašen Felix o kojem nema ni govora prije 425. što nas upućuje na činjenicu da je vjerojatno bio osoba od povjerenja a ne izrazite sposobnosti. Sami Aecije je proglašen magister militum per Gallias, tj. vrhovnikom vojske u Galiji. Naime iako je ovo nominalno bila moćna pozicija također je bila i izuzetno nesigurna. Galija je bila napučena i stanoništvom i vojskom u to doba ali također i nizom barbarskih federatskih plemena poput Vizigota i Franaka koji su bili poluatonomni i nisu priznavali primat rimskog vojnog zapovjednika. Također je tek godinu dana prije toga Gaudencije, Aecijev otac smaknut u Galiji i nesumnjivo je da je Gala Placidija računala na to kada je pristala dati ovu poziciju Aeciju. Također je ova pozicija udaljila Aecija iz Italije i dvorskih krugova i onemogućila mu širenje vlastitog utjecaja. Za Aecija izbor je bio jasan, ili ovo ili sigurna smrt kao pobunjenik te je zapravo u datoj situaciji izašao vrhunski, ne samo živ nego i na jednoj od najvažnijih pozicija u zapadnoj vojsci. Gala Placidija je bila pravi vladar Zapada i nije tolerirala ništa osim slijepe poslušnosti što se vidi i na primjeru zadnjeg Honorijevog magister milituma, Kasta. Kast je ostao neutralan tokom ovog rata te je sačuvao vlastiti život ali je protjeran u izgnanstvo zbog toga što nije otvoreno podržao legitimnog vladara.

 

AECIJE POD VALENTINIJANOM III.

            Aecijev rast je bio rapidan, od uzurpatora do zapovjedništva. Ipak sudjelovanje u pobuni ga je ostavilo u otvorenoj opoziciji sa Galom Placidijom, de facto vladarom Zapada, i sa druga dva najmoćnija čovjeka, novopridošlicom Felixom i Bonifacijem koji je zapravo dobio potvrdu svoje pozicije u Africi nakon završetka epizode s Ivanom. Uskoro je njegova vojna sposobnost testirana. Naime ohrabreni kaosom u Italiji Vizogoti su počeli opsjedati glavni grad Galije, Arles, u nadi da će zauzeti ovaj važni administrativni i trgovački centar. Aecije je krenuo iz Italije i trebao je preuzeti zapovjedništvo nad vojskom koja je tek prošle godine smaknula njegova oca. Ipak očito je uspješno preuzeo komandu jer su 426. Vizigoti poraženi i prisiljeni na povlačenje na svoje posjede u Akvintaniji i potvrdu lojalnosti novom Caru. Franci, donedavno lojalni federati, su također u bezvlašću koje je uslijedilo proširili svoj teritorij na štetu rimskog stanovništva te je Aecije u brzoj kampanji porazio i ovo germansko pleme i prisilio ga na podređivanje i povlačenje na Rajnu 428.[12] Ovakvi značajni uspjesi u inače kaotičnoj pokrajini su imali snažnog odjeka među domaćim stanovništvom i dvorom u Ravenni. Naime Galorimsko plemstvo je često sudjelovalo u pobunama te su se zbog toga distancirali od domaće vlasti i umjesto civilnih službi se posvetili karijerama u Crkvi i suradnji s barbarima. Streloviti uzlet Aecija je poslužio brojnim stanovnicima Galije kao nada da će još jednom voditi glavnu riječ u vođenju Carstva i povratak vojnog i civilnog autoriteta je dao nadu sve izoliranijim društvima.

Aecije je pokazao da je vodeća persona Carstva u svojoj kampanji protiv Germanskih plemena na Dunavu 430. i 432. kada je utvrdio granicu i jasno pokazao tko je čovjek koji brani Zapad od barbara. Još jedan poraz dijela Franaka 431. je zacementirao federatski odnos ovog plemena koje je ostalo jedno od najdužih i najvjernijih federata Carstva.

NA ČELU VOJSKE MOŽE BITI SAMO JEDAN

U to ovo turbulentno vrijeme je postalo očito da vodstvo Gale Placidije ne može funkcionirati zbog činjenice da u ovo doba za žene u društvu i politici nije bilo mjesta zbog opće klime s kojom se percipirao ženski rod. Postajalo je sve očitije da je Valentinijan III. samo lutka i da Gala Placidija izvan dvorskih sluga u carskoj palači ne može izvršavati pravu vlast i utjecaj. Od svih persona na Zapadu bila su trojica kandidata koji su imali potencijala preuzeti de facto vlast: Felix- lojalist Gale Placidije i zapovjednik vojske na čitavom Zapadu i Italiji, Bonifacije: vladar najbogatije regije Afrike i istaknuti ratnik, i Aecije- bivši uzurpator i čelnik vojske u Galiji s snažnim vezama među barbarima. Naime Felix je imao najbolju poziciju zbog ekonomskog bogatstva i vojne moći koju je mogao izvršavati. Zasigurno je smatrao da mu je jedini pravi protivnik Placidijin miljenik Bonifacije. Aecija vjerojatno nije percipirao kao neposrednu prijetnju zbog činjenice da je ovaj zapovijedao manjom vojskom koja je bila u konstantnom ratu s barbarima na granici. Bonifacije je s druge strane igrao s vatrom. Žena koju je oženio je bila Arijanka i većina rimskih kršćana su smatrali Arijance hereticima i barbarima zbog činjenice da je ova kršćanska denominacija bila popularna kod germanskih plemena ali nepriznata od strane klera unutar Rimskog Carstva.

 

Felix je zahtijevao Bonifacijev osobni izvještaj 427. što je ovaj odbio, nakon čega je Felix poslao dva generala da zarobe Bonifacija i osvoje nazad Afriku. U građanskom ratu koji je uslijedio jedna od zaraćenih strana, a potencijalno i obje, su pozvale Vandale u svoju pomoć na što su se ovi pod svojim novim kraljem Gejzerikom rado odazvali.[13] Vandali su uskoro pobijedili rimske vojske u Africi i opsjedali su i osvojili najveće afričke gradove efektivno završavajući rimsku vlast u ovom području. Uslijed ovih turbulencija Felix je opozvan s pozicije i umro je 430. godine nakon što ga je vojska objesila, moguće na potenciranje samog Aecija. Bonifacije je došao u Italiju izgubivši Afriku i uskoro se ponovno sprijateljio s Galom Placidijom koja ga je proglasila vrhovnim zapovjednikom vojnih snaga na Zapadu. Naravno da je Flavije Aecije bio bijesan zbog ovakve odluke. Dojučerašnji pobunjenik koji je izgubio najbogatniju zapadnu provinciju je bio nagrađen za svoje neuspjehe te je uskoro krenuo u otvorenu bitku s Bonifacijem. Njihove dvije vojske su se susrele kod Arminija 432. i Bonifacije je pobijedio ali je uskoro umro od rana zadobivenih u bitci. Aecije se 433. vratio s hunskim plaćenicima i prisilio je bonifacijevog sina Sebastijana na povlačenje i izgnanstvo prvo na istočni dvor a kasnije kod vandalskog kralja Gejzerika.

AECIJEVA DOMINACIJA

Aecije je nakon pobjede 433. postao neosporani de facto vladar zapada te je pobjedonosno ušao u Ravennu gdje je držao carsku obitelj na vlastitu milost i nemilost. Odlučio je poštediti mladog cara Valentinijana III. zbog činjenice da on sam radi barbarskog podrijetla nikad nebi mogao biti car te je odlučio vladati preko cara koji će mu služiti kao lutkica za legitimitet. Prisilio je Galu Placidiju da mu kao regentica preda sve ovlasti od vojnih do civilnih do skrbiteljskih nad mladim Valentinijanom.[14] Potpisao je prijateljsko savezništvo s novim hunskim kraljem Atilom i uskoro se sporazumio s Vandalima u Africi. Prizano im je vlast u Africi gdje su smješteni kao federati u zamjenu za godišnji danak a Rimljani su mogli zadržati Kartagu i Mauritaniju(SZ. Afrika današnji Maroko Alžir). Vandali su potpisali ugovor ali su već 439. okupirali Kartagu i jednom kad su došli u posjed brodogradilištva i luka tamo su započeli niz pljačkaških pohoda koji su se protezali od Španjolske do Egejskog mora.

Slika: Rimsko Carstvo otprilike na početku Aecijeve dominacije Zapada 433.

dominacija.png

Aecije je imao važnijih problema od Vandala i trebao je uložiti sve svoje napore da zadrži i ono što je ostalo od Zapadnog Rimskog Carstva. Veliki problem za sigurnost Galije su bile ogromne pljačkaške bande zvane Bagaudae. Naime ove bande su se formirale od rimskih izbjeglica iz opustošenih područja, dezertera iz vojske i iz civilnih službu te su kontrolirale veliki dio Armorice, SZ Galije odakle su ometale trgovinu i harale manje gradove i sela. Aecijev general Litorius ih je uspio pobijediti i podrediti. 435. Za to vrijeme je Aecije vodio kampanju u istočnoj Galiji gdje su Burgunđani nezadovoljni svojim planinskim teritorijem u Alpama pokušali migraciju u južne pokrajine dodijejlene Vizigotima. Aecije ih je sa svojim hunskim plaćenicima temeljno porazio i vratio na svoje posjede spriječivši krvavi međubarbarski rat koji bi opustošio južnu Galiju. Za to vrijeme su Vizigoti probali osvojiti važni lučki grad Narbonu ali je pravovremeno pojačanje Litoriusa sa sjevera i Aecija s istoka dovelo do temeljnog poraza Vizigota koji su se nakon susreta s Aecijevim azijatskim hordama više nego voljno vratili na svoje posjede u Akvintaniji.[15]

Ipak nadolazeće 440.-te nisu bile toliko uspješne. Pobuna Bagadauea u na SZ Galije je osigurala federatski i praktički nezavisni status za ovu regiju 446. dok su Franci samoinicijativno širili svoj teritorij prema jugu. Pritisak nadolazećih plemena je bio sve veći ali je naposlijetku Aecije uspio smjestiti Alane na sjever Galije a Alemani na bivše područje Burgunđana na jugu oba naroda kao federate. Istočno Carstvo je poslalo većinu svoje vojske na Siciliju za nadolazeću kampanju protiv Vandala u Africi. Mudri Gejzerik je ovo javio Atili koji je opustošio Balkan i temeljno pobijedio istočnu vojsku efektivno završavajući nade o potencijalnom povratku Afrike. Mir koji je uspostavljen između Huna i Istočnog Casrtva je bio sramotan i teži nego ijedan do sada ali je primirio bijes hunskog kralja koji je na svojoj dispoziciji imao hunsku konjicu i praktički sve germanske narode istočne od Rajne koji su graničili s Rimskim Carstvom.

huni

Slika. Ljubičasto-nominalna vlast hunskog carstva

BIČ BOŽIJI

Smrt Cara na istoku Teodozija II je na prijestolje dovelo energičnog i uspječnog generala Marcijana koji je zaustavio godišnji tribut Atili u nadi da će isprovocirati sukob i pobijediti ovu barbarsku konfederaciju pod nemilosrdnim azijskim vladarom Atilom. [16]Ovakav potez je doveo do neočekivanog obrata, Atila je umjesto napadanja bogatog ali i moćnog istočnog dijela preusmjerio svoju vojsku na zapad kod prema svom starom prijatelju Aeciju. Naime Atila je imao nekoliko razloga za napad na zapad. Prvi i najpopularniji je bila prosidba Valentinijanove sestre Honorije koja se obećala Atili a i sa sobom je obećala zapadno carstvo, Atila je krenuo na Galiju koju je samoinicijativno odredio kao svoj miraz. Drugi je bio novonastali sukob između Vizigota i Vandala i Atila je išao u pomoć svojim vandalskim ssaveznicima. Treći je bio spor za franačko prijestolje između dvije princeze od kojih je jedna otišla kod Aecija a druga kod Atila. Naravno ovo su samo bili pravni razlozi dok je istina bila drugačija. Atila je bio toliko moćan da nije niti trebao razlog za napad, ali je shvaćao da je oslabljeni i fragmentirani Zapad zapravo lagan plijen za njegovu moćnu konfederaciju ratničkih naroda. Istočno Carstvo je imalo neprobojne zidine Carigrada na svojoj strani, kao i mogućnost podizanja ogromnih stajaćih vojski iz svojih netaknutih gradova u Maloj Aziji i Africi.

Atila je prešao Rajnu i prošao ognjem i mačem po sjeveroistočnoj Galiji. Aecije je s jedva išta vojske užurbano krenuo suočiti se s najmoćnijom vojnom silom 5.st. i pretpostavlja se da je ušao u Galiju s tek nekoliko tisuća vojnika iz Italije, ako i toliko. Izostanak vojne obuke kod prosječnog rimskog građana i oslanjanje na strane plaćenike su dovele do situacije da je u Italiji gotovo nestala klasična stajaća rimska vojska. Uskoro je Aecije nagovorio Galorimske senatore da mu pošalju svu svoju vojsku i još važnije da nagovore Teodorika da se pridruži Aeciju. Teodorik je znao da kao Gejzerikov protivnik neće dobro proći pred ovom nadolazećom silom te je skupio svu svoju vojsku i osobno krenuo na sjever Galije sastati se s Aecijem. Uskoro su i drugi federati pratili Teodorikovo vodstvo te su se pridružili Aeciju. Ova ‘rimska’ vojska je zapravo bila ogromna konfederacija barbarskih plemena, među ostalim Vizigota, Alana, Franaka, Burgunđana, nekih Huna i dr. Zajedničko im je bilo nominalno priznavanje rimskog cara iako su zapravo svi prisutni, uključujući Aecija, bili u praksi samostalni igrači u političkoj areni. Još jedan zajednički nazivnik im je bio i poznavanje moći i okrutnosti Huna, jer su svi prisutni barbarski narodi zapravo bili prisiljeni na migraciju baš zbog ogromnog pritiska Huna.

katalune.png

S druge strane Atilina vojska je bila jednako tako šarolika. Osnovu vojske je činila hunska konjica. Hunski vojnici su bili izuzetni konjanici zbog činjenice da im je nomadski način života uvjetovao svladavanje jahanja i korištenja luka i strijele sa konja. Konji sa sibirskih stepa su također bili manji brži i okretniji i omogućavali su ogromnu manevarsku moć ogromne vojske uz minimalne gubitke. Sistem približavanja, ispaljivanja voleja strijela uz brzo povlačenje je bila brutalno efektna taktika jer protivniku nije niti davala šansu za direktnu konfrontaciju i tjerala ih je na igru streljaštva gdje su Huni bili eksperti i često dominantni. Drugi i najbrojniji dio Atiline vojske su činila podređena barbarska plemena koja nisu migrirala nego prihvatila hunsku dominaciju. Na vojnu službu ih je tjerao strah od hunske odmazde i sjećanje na brutalno pokoravanje. Korišteni su kao efektivno topovsko meso za iscrpljivanje protivnika prije negoli bi hunska konjica došla i završila posao. Neka od ovih plemena su bila Ostrogoti, Gepidi, Langobardi, Burgunđani i sl.

huni2.png

Zanimljivo je primijetiti da su pripadnici Gota, Franaka, Burgunđana i sl. prisutni s obje strane sukoba ovisno o frakcijama unutar istog naroda što nam najbolje vizualizira dio Huna koji se borio uz Aecija. Ovo suočavanje je najveća i najkrvavija bitka kasne Antike i uključivalo je od 50.-80.000 ljudi s obje strane, koje su bile otprilike izjednačene. Sami Atila ja prvotno podignuo opsadu Orleansa i krenuo prema istoku u potrazi za boljim terenom gdje će moći maksimalno iskoristiti svoju konjicu. Za samu lokaciju bitke se često govori da su Katalunske poljane iako ne možemo sa sigurnošću tvrditi išta osim da se odvila otprilike u današnjoj pokrajini Champange u SI Francuskoj. Vojske su se na otvorenom polju 20.6.451. postavile jedna nasuprot drugoj i krenulo je međusobno postavljanje. Aecije je sebe i svoje Galorimljane postavio na lijevo krilo nasuprot Gepidima i drugim germanskim plemenima. Ostrogoti i Vizigoti su se suočili na rimskom desnom krilu a Alani i drugi Germani su stali nasuprot Atilinoj središnjici.

kataluni2

Bitka je krenula tek u 2:30 popodne, prema nekim izvorima radi Atilinog oklijevanja i strašenja ali moguće radi i masovnosti prisutnih trupa i organizacije istih u borbene redove. Vizigoti su predvođeni svojim kraljem Teodorikom krenuli u siloviti juriš te su uskoro slomili sunarodnjake Ostrogote. Alani su o sredini bili potisnuti od strane Atile ali Aecije je računao na to koji je potisnuvši Gepide na lijevom krilu krenuo u juriš na Atilu koji je ostao zarobljen između Rimljana i Vizigota. U kaosu i krvoproliću koje je uslijedilo su rimske snage pritisnule Atilu koji je bio prisiljen povući se u svoj utvrđeni kamp ali je mrak spriječio nastavak bitke. U općoj konfuziji je Teodorikov sin Torismund slučajno zalutao u hunski kamp gdje je ranjen i zamalo ubijen. Aecije se u borbi odvojio od svojih snaga i nije znao gdje se nalaze te je noć proveo s svojim vizigotskim saveznicima koji s druge strane nisu znali gdje im je kralj Teodorik.[17] Iduće jutro su našli mrtvo Teodorikovo tijelo i Torismund je zahtijevao osvetu i juriš na hunski kamp i Atilinu glavu. Ipak Aecije je znao da bi potpuni slom dojučerašnjih saveznika Huna bio dvoznačan za njega. Ne samo da ne bi imao stalni izvor kvalitetnih plaćenika već bi i nestao strah kod barbarskih federata koji bi možda izostankom zajedničke vanjske prijetnje proglasili potpunu nezavisnost. Nagovorio je Torismunda da požuri u Touluse osigurati svoje prijestolje a isto je napravio i s drugim saveznicima prije svega Francima. Aecije je također znao da mu je ono malo vojske što je imao zapravo zadnja brana Rima i da je sukob već dosada bio izuzetno krvav. Atila se povukao iz Galije prema svome glavnom gradu a razišle su se i druge vojske. Iako nemamo egzaktnih podataka možemo pretpostaviti da je sukob bio nevjerojatno krvav. Jedan suvremenik pretpostavlja oko 15.000 s obje strane i iako ovo ne možemo potvrditi svi suvremenici se slažu da je čitavo polje bilo neprohodno od količine mrtvih na licu mjesta. Posljedice su za sve prisutne bile strašne te je moguće da je osnova hunska vojska teško stradala u ovim sukobima jer je već tri godine kasnije hunsko carstvo propalo nakon pobune germanskih plemena koja su pobijedila Hune u bitci kod Nedaa 454. i ugasile ovo nekad moćno Carstvo.

AECIJEVE ZADNJE GODINE

Ipak ovo nije bio kraj Atile, već je iduće godine prešao Alpe i krenuo na nebranjenu Italiju zahtijevajući još jednom ruku Honorije i Galiju kao miraz.[18] Federati nisu bili odazvati se na poziv izvan svoje provincije i Atila popalio čitavu sjevernu Italiju od Akvileje do Milana i prisilio Cara Valentinijana na bijeg u Rim. Sami Aecije nije imao prave stajaće vojske da mu se suprotstavi te je umjesto toga gerilski iscrpljivao brojniju hunsku vojsku i diplomatski manevrirao u svoju korist. Naime novi ratoborni car Marcijan na Istoku je saznao da Atila kreće na Rim i prešao je Dunav i zauzvrat neometano harao po hunskom carstvu uništavajući im bazu moći. Atila se povukao iz Italije ali nije stigao iskusnog Marcijana te je zapravo doživio bizarnu sudbinu. Navodno se 453. pijan ugušio u vlastitoj krvi nakon što mu je eksplodirala kapilara u nosu, iako nije ni isključena mogućnost atentata. Već je iduće godine njegovo iscrpljeno Carstvo doživjelo raspad nakon masovne pobune svih germanskih podanika.

Sami Aecije nije dugo nadživio svog legendarnog protivnika Atilu. Naime Valentinijan je poput svog strica Honorija bio potpuno odvojen od stvarnosti u dvorskom životu i okružen eunusima poput određenog Heraklija i senatorima poput Petronija Maksima koji su zasigurno htjeli kontrolu nad carstvom poput Aecija. Dok je potonji bio na dugim i iscrpnim vojnim kampanjama i branio carstvo određeni krugovi su potaknuli mladog cara da se rješi napokon Aecija i preuzme prijestolje za sebe. Smrt Atile i oslabljivanja feedrata zbog iscrpnih ratova protiv Huna je dalo hrabrosti Caru. Kada je Flavije Aecije došao u Ravennu 21.9.454. na godišnje zbrajanje poreza Valentinijan III. je odlučio da je došlo njegovo vrijeme. U koordiniranoj akciji Valentinijan je sa svojim slugama izboo Aecije i njegovu pratnju među kojima je bio i Boecije, predak slavnog filozofa Boecija. Nakon što je pitao jednog istaknutog senatora što misli o aecijevom atentatu ovaj mu je navodno odgovorio da je ‘odsjekao desnu ruku s lijevom.’ [19] Čitava javnost je bila šokirana s ovim činom i umorstvom prvaka i heroja Zapada. Valentinijan III. je već 16.3.455. doživio sudbinu svog generala. Naime krenuo je nakon više desetljeća na tronu se igrati vladara i ušao je naivno u rimski garnizon. Dok je vježbao streličarstvo dva vojnika su ogorčena zbog smrti svog generala došla i smaknula Valentinijana pred očima čitavog garnizona. Niti careva osobna garda nije reagirala na njegovu smrt, što nam najbolje govori kakva je zapravo bila reputacija i stvarna vlast ovog vladara koji je jedino bio dobra lutkica sposobnim pojedincima koji su ga okruživali.

Sami Aecije je bio zaista osobna izuzetnih osobnih sposobnosti. Karizmatičan i sposoban uspio je nekako nasuprot svih izgleda održati državu koja je već desetljećima bila u raspadu i koju je na okupu držala samo stara slava. Ipak nitko nije bio toliko sposoban da spriječi raspad ove nekoć slave države, te je zapadno carstvo samo dva desetljeća nakon Aecijeve smrti prestalo postojati.

 

 

[1] Aetius:Atilla’s Nemesis, Ian Hughes. 2012. preuzeto s https://books.google.hr/books?id=lZYF07gFqckC&pg=PA11&lpg=PA11&dq=Hughes,+Aetius:+Attila%27s+Nemesis&source=bl&ots=3xAnTa3wbC&sig=0ZaWkclH47bapwzvtGoAbx1ljaw&hl=hr&sa=X&ved=0ahUKEwimiLzHp-rSAhUEcRQKHR1oCg84ChDoAQgrMAg#v=onepage&q=Hughes%2C%20Aetius%3A%20Attila%27s%20Nemesis&f=false

 

[2] Hughes, 2012. Poglavlje Early Life

[3] Hughes, 2012. Poglavlje Early Life

[5] http://www.fectio.org.uk/articles/timeline5th.htm

[6] http://penelope.uchicago.edu/Thayer/e/roman/texts/secondary/burlat/6*.html

[7] http://penelope.uchicago.edu/Thayer/e/roman/texts/secondary/burlat/6*.html

[8] Hughes. 2012. poglavlje The Settlement of the Visigothic Kingdom

[9] Hughes. 2012. poglavlje Gothic and Hunnic influences on Aetius

[10] Stilicho and Aetius:Two Roman Generals. 1966. str. 56.

[11] Stilicho and Aetius:Two Roman Generals. 1966. str. 58.

[12] Stilicho and Aetius:Two Roman Generals. 1966. str. 61.

[13] Stilicho and Aetius:Two Roman Generals. 1966. str.64.

[14] Stilicho and Aetius:Two Roman Generals. 1966. str.67.

[15] Stilicho and Aetius:Two Roman Generals. 1966. str. 71.

[16] Stilicho and Aetius:Two Roman Generals. 1966. str. 78.

[17] Stilicho and Aetius:Two Roman Generals. 1966. str 82.

[18] Stilicho and Aetius:Two Roman Generals. 1966. str. 83.

[19] Stilicho and Aetius:Two Roman Generals. 1966. str.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s